Organizacija dječjeg rođendana 

Da li je ikad vrijeme letjelo kao kad dobijete djecu?  

Ništa ne traje  vječno kao oni prvi dani nakon poroda, i ništa mi ne proleti brže nego dani nakon prvog rođendana. 

A tada krene… 

Treptaj oka, drugi rođendan. Ponovno treptaj oka, evo i trećeg i četvrtog, pokoja vrtićka viroza, i odjednom se nađemo u čudu- Pa kad je prije završio prvi razred?! 

Moram priznati da me je mrvicu zaboljelo kad je sin rekao da šesti roćkas želi slaviti u igraonici, a ne doma. Ne zbog želje da napravimo spektakl, nego zbog činjenice da više nije malena beba već mali čovjek s vlastitim željama i karakterom.  

Ta majčinska sentimentalnost koja te zapljusne u trenutcima koje misliš da ćeš povezivati s čistom srećom je uistinu nepredvidiva.  

Do tad sam svaki rođendan planirala tjednima unaprijed po temi koja ga je najviše veselila (osim prvog, taj je, moram priznati, bio po mom guštu), i uživala sam rezuckajući i lijepeći sve dekoracije koje će na taj dan stvoriti čarobno okruženje za njegov posebni dan.  

Već neko vrijeme se poteže tema raskošnih rođendana, između svih ostalih tema oko kojih se roditelji često bezrazložno prepiru i zaboravljaju da smo svi različiti i da ne postoje loši osobni odabiri sve dok su nastali iz ljubavi, prema vlastitim željama i mogućnostima.  

Kreativac u meni je zaista uživao u ovakvim DIY prigodama, i ono što me je oduševilo svaki put je dječja reakcija.  

Za malene smo birali teme koje su im bile povezane s najdražim igračkama, događajima koji su obilježili tu godinu ili temama najdražih slikovnica – gusari, more, balerine,… 

Jedne godine sam danima radila divovsku pinjatu u obliku svemirske rakete po DIY YouTube tutorialu, nakon koje mi nije ostala niti jedna jagodica na prstima bez opekline od pištolja sa silikonskim ljepilom.  

Skrivala sam se po vrtu dok sam se četveronoški borila s kartonom i krep papirom, pitajući se jesam li pretjerala s ovim.  

Dan nakon što sam ju završila i napunila, teta čuvalica je odvela klince dok sve pripremimo u vrtu.  

Objesila sam divovski crni zastor i niz njega spustila božićne lampice da imitiraju zvjezdice, a okolo polijepila i objesila isprintane planete i zvijezde.  

S drveta je visila divovska pinjata od 150 cm, svako dijete je dobilo svjetleću fluorescentnu ‘svemirsku’ narukvicu (ulov od par kuna u KIK-u, a može ih se naći i u Pepcu), a sve je bilo dekorirano u svemirskom stilu, bočice vode su bile oblijepljene u personalizirane etikete zbog čega su klinci pili samo vodu.  

Od tamnog papira sam napravila tuljce za domaće kokice, voćne ražnjiće za astronaute,… Djeca su se nakačila na sve ono što inače ne žele samo zato što je imalo drugačije ime ili je bilo drugačije servirano.  

Financijski nisam potrošila nimalo više nego za bilo koji drugi tip proslave, jedino sam uložila dosta vremena i kreativnosti. Jasno mi je da nekom je to pritisak, i to je u redu. 

Meni osobno glavni poriv je probuditi im maštu i barem na par sati preseliti ih u svijet koji ih je prethodnu godinu zanimao i intrigirao, poput mora i brodova,balerina, svemira ili Michaela Jordana.   

S današnjim tempom radije bih sve pojednostavila, jer djeci je samo bitno da se zabave i osjećaju posebno na taj dan. To će se dogoditi bez obzira na divovsku pinjatu, vjerujte mi.

Ne mora svima DIY organizacija proslava biti užitak, bitno je da damo djeci do znanja, na bilo koji način koji je nama prirodan, da je to njihov dan, na koji ih samo dodatno podsjećamo da taj dan kad su stigli na svijet je nešto neprocjenjivo i da su oni nama posebni i jedinstveni.  

Svaki put sam ih uslikala oko torte i dala si zadatak da baš tu jednu sliku izradim, odmah ju stavim u njihove radosnice i napišem par redova o tom danu. Znala sam da ako to ne napravim odmah, vrlo vjerojatno ću zaboraviti i onda će me «mom gulit» proganjati danima, pa i godinama. J 

To je definitivno najbolja odluka koju sam radila za svaki rođendan i Božić, kao i za sve sakramente, a sve ostale trenutke grupiram po tematskim albumima, izradim fotografije usput, kad se sjetim, bez ikakvog pritiska, te ih isto tako i zalijepim u album.  

Znam da to ni meni ni djeci nisu stranice koje ćemo listati sada ili za godinu-dvije, nego kad ih životi odnesu njihovim putevima, a mama će trebati prelistati te dane i trenutke da umanji nostalgiju i nedostajanje. Sve do trenutka kad oni dobiju svoje klince, uđu u malo mirnije godine, pa uzmu te albume iz istih razloga.